carnivora
23.12.2006., subota
.....
|
Ovi blagdani bacaju me totalno u depresiju. Totalno sam ispraznila novčanik. Svi se ponašaju kao da nikad nisu jeli niti pili. Božić bi trebao imati totalno drugačiju svrhu, a pretvorio se u običaj iščekivanja da ujutro kad pogledaš pod jelku nađeš hrpu poklona. I to ne bilo kakvih! Baka br.1 mi je u bolnici cijeli tjedan. Pluća su joj puna vode, a srce slabo da je čudo da uopće još kuca. Svaki dan idem u posjetu. Jurim s posla doma, pokupim jelo koje gđa majka pripremi i odjurim u bolnicu. U bolnici svaki dan isto, kad dođem ona se rasplače. Zatim jurim na drugi kraj grada, obići mog starog da vidim jel još sve na mjestu. A on je totalno u fafu i jedva otvara usta prepariran od alkohola. U kući hladno ko u škrinji. Papagaj ne krešti kao inače. Mačak hoda zamnom spuštenoga repa. Sve me to strašno iscrpljuje i svaki dan me boli želudac. Od ranog jutra kad dođem na posao, do navečer dok odem spavat. Zato sam uzela ovu večer za sebe, pijem crno pivo i već mi u glavi mutno. Kroz glavu mi prolaze svakakve misli. Na radiu je bila neka pjesma o tome kako netko nekome nedostaje i ja si mislim kako i ON meni jako nedostaje. I trudila sam se izbaciti ga iz misli i to mi dosta dugo uspijevalo, ali noćas sam sanjala NJEGA. I to mi totalno pokvarilo dan, koji je ionako bio predodređen da bude loš kao i većina dana u ovom mom usranom životu. ON je dio mog života, velik dio, poseban dio, ljepši dio, koji čuvam u sebi i najveća mi je tajna. Voljela sam ga i vjerojatno ga još volim, ili šta to već je (mnogo ljudi ne vjeruje da ljubav postoji). Ali, otjerala sam ga, i sad mi to i treba da razbijam glavu, šta bi bilo kad bi bilo… Nema veze, ja znam da sam ga obilježila za cijeli život, i koliko god drugih bude bilo, niti jedna neće biti kao ja. Duga priča…. Od ove pive mi sve teže u glavi…. Gđa majka peče kolače i pušta me na miru (čudno). Ništa ne komentira što ja tamanim pivu koju sam kupila za goste koji će nam doći na Božić. Nema veze, sutra ću kupit drugu. Srećom, ima manje sretnih ljudi, koji moraju delat na Badnjak u ovim našim trgovačkim centrima. Bilo mi je puno toga u glavi o čemu sam mislila napisati ponešto. O poslu, o ljudima s kojim radim, o prijateljicama i njihovim ljubavnicima, o ljubavnim trokutima, poštenju i nepoštenju, o hitnoj službi i bolnici, ali više mi se ne da. Idem si popit još koju i zapalit cigaretu. Valjda imam pravo na jednu večer po svom izboru, da pobjegnem bar malo od svega uz pomoć alkohola. Sutra ću vjerojatno imat kondore u glavi. Nema veze. |
06.12.2006., srijeda
NN muškarac
|
Nedavno sam nakon dugog vremena izašla navečer među ljude. Bilo je to žensko društvo. Nismo baš prijateljice. Nekada smo bile "saveznice" u nekim situacijama i međusobno se pokrivale u sitnim "nepodopštinama", ali nikada to nije bilo neko prijateljstvo jer da je bilo trajalo bi. Tako sam i sada, kad su me zatrebale, pristala izaći, služeći kao alibi. Tako je i bilo. Popile smo par pića, malo se nasmijale, poslušala sam par tračeva, za koje moje "frendice" tvrde da nije trač, nego samo komentiranje, a tada sam ja otišla doma, a one svojim putovima. A čudni su putovi Božji…. Zapravo mi je taj mali izlazak dobro i došao, da se malo maknem od svega, od ove svakodnevice, da ne mislim stalno na posao. Kada sam došla doma, uvalila sam se u fotelju, narezala kulena i sira. Moje "frendice" su se vjerojatno frkale negdje tamo pod nečijim plahtama, a ja sam se lijepo sfrkala u fotelji pred televizorom. U jelu me prekinula melodija s mobitela. Nepoznat broj…. Razmišljala sam tko bi to mogao zvati, jer već je bilo pomalo "nepristojno" vrijeme. Možda "sos" poziv. Odlučila sam se javiti. S druge strane muški glas. Muškarac! I to muškarac koji pita jesam li to ja?! (znači da nije pogriješio broj) I još pita gdje sam?! Pa doma sam (naravno), a gdje bi mogla biti! Za mene bi bilo čudno da nisam doma, pogotovo u to vrijeme. Pitao me da li znam tko je, a pošto ja nisam znala, predstavio se. Sjetila sam se tko je on. Ljetos smo se sreli na jednom sprovodu. Bio je pomalo razočaran mojim odgovorom da sam "već" doma. Poziv na piće onda drugi put. I ja pristala. Da, drugi put. Ako ga bude. Ostatak večeri dok sam bila budna, tamanila sam kulen i sir i razmišljala o tom pozivu i to me strašno okupiralo. Kao da se ne znam šta dogodilo. Mijenjale su se faze mog raspoloženja. Od razmišljanja o tome kako je čisto normalno da možda izađem jednom s njim (ako se opet javi) do razmišljanja kako sam idiot i šta to meni uopće treba. Pristati na piće s muškarcem kojeg sam upoznala na nekim karminama poslije sprovoda?! Ništa ne znam o njemu. Znam samo da mi se tada činio pomalo simpatičan. Znam da je par godina stariji od mene, još dečko, nije u vezi. Tko zna šta će biti. Vjerojatno ništa, poznajući samu sebe, ako me opet nazove, vjerojatno ću nešto izmisliti i odbiti poziv. Ma, neću više o tome….ni pisati, ni razmišljati. |
01.11.2006., srijeda
ŽUTI LAMPIONI
|
Danas sam kao i mnogo godina prije pohodila groblja. Paleći lampione na grobovima osoba koje više nisu žive, a koje su mi u životu mnogo značile. Naravno, u društvu svojih babaca. Ujutro je još bilo dobro, bilo je toplo, čak se i sunce pokazalo na par trenutaka. Činilo se da će dan početi donekle normalno, ali to nije potrajalo dugo. Gđa majka se probudila dosta rano, što je pravo čudo. I odmah je započela širiti nervozu. Obično se ja probudim prva i započnem dan s kavom i cigaretom. Ona kaže da se budim rano kao zombi i da bi bilo korisnije da, ako već ne mogu spavati, peglam veš. To mi nikad nije palo na pamet, a vjerojatno niti neće. Kada smo stigle do groba mojeg djeda, gđa majka je doživjela šok. Još prije par dana ona je dala upute meni, mojoj sestri, baki i šogorici da kupimo izričito žute lampione. Ove godine je aranžman kombinacija žuto-bijelog cvijeća i zato lampioni moraju biti žuti. Kad ono, gore crveni lampioni, narančasti, bijeli, plavi, ljubičasti pa čak i jedan rozi….A kao šlag na torti, netko tko je bio prije nas je u vazu stavio buket umjetnog cvijeća crvene i narančaste boje! Gđa majka je bila zgrožena s tolikim neukusom koji se pojavio pred njenim očima. A kada se pojavila njena šogorica i donijela velike crvene lampione i pometala po grobu, nisam se mogla više suzdržati, a da ne prokomentiram kako je njena koncepcija o izgledu groba njenog oca totalno pala u vodu. Ujna je bila zadovoljna, jer su njeni lampioni bili najveći. To je njoj važno. Moram priznati da jesu, kao plinske boce. Veličina nije važna, bitna je namjera. A i čini mi se licemjerno glumatati količinom i veličinom cvijeća i lampiona po grobovima, kad znam da neke osobe do nekih osoba nisu ništa držale za vrijeme života. Zaključak svega - svi su zajebali stvar, osim mene, jer nisu donijeli žute lampione. Htjela sam gđi majki objasniti da ne može ona određivati drugima što da kupe, ali je ona meni tada počela držati predavanje o ukusu i neukusu. Ni meni nije baš lijepo vidjeti takvo šarenilo, ali što se tu može. Tako je kod "zajedničkih" stvari, ako to tako mogu nazvati. Meni su najdraže svijeće, ali to više nije "in". Sada su moderni oni električni lampioni koji gore po 45 dana. Osobno ne volim ići na groblje "u društvu". Jer ne volim kada se to pretvori u paradu i komentiranje. Ali izdržala sam ovaj dan. Kad lampioni pogore, otići ćemo i pobacati ih, i zapaliti samo žute. Tako je rekla gđa majka. I tako će biti, jer njena mora biti zadnja. Samo znam da će se opet pojaviti netko tko nema isti ukus kao ona, i donijeti neki plavi lampion. Ne može sve biti savršeno, netko mora zajebati. Ovaj put to nisam bila ja. |
20.08.2006., nedjelja
Mame i bivši muževi
|
Danas sam imala bliski susret s bivšim. Vozila sam naše dijete kod njega da ostane par dana. Zato jer je on to zatražio. Ima to pravo i ja mu ga ne osporavam. Dapače, drago mi je da se viđaju jer dijete treba imati oca iako ne živi s nama. Ali to pravo koje mu je sud dao nikako ne odgovara mojoj gospođi majki, niti baki 1, niti baki 2. Danas je dan žalosti za gđu majku i bake. Smatraju da to nije pametno jer dijete vjerojatno neće imati redovite obroke, a niti kvalitetne pa će vjerojatno izgubiti na kilaži, a možda se i razboli jer bivši je neodgovoran. Možda dijete negdje padne i ozlijedi se. Tisuću loših stvari i raznih situacija koje bi se mogle dogoditi mi je pobrojano od sinoć kad sam se konačno odlučila reći da danas vozim Anu tati i da će ostati kod njega par dana. More stvari od kojih me odmah zabolila glava. Sjedila sam tako sinoć na svom uobičajenom mjestu pod lozom, pušila po tko zna koju cigaretu, i razmišljala kako da gđi majki priopćim tu vijest. Ona je rezala mahune. Svježe ubrane. Niti jedna mahuna nije imala one konce koji se ne daju sažvakati kad ih se skuha. Vjerojatno se niti mahune u vrtu ne usude imati konce kad ih gđa majka ubere. Razmišljala sam kako početi i kada da joj kažem. Jer znam kad joj kažem šta slijedi. Dugački monolog. Pušila sam i ona me streljala svojim pogledom. Ja sam jedina u obitelji koja pušim. Crna ovca. A šta se može. Ne mogu svi biti savršeni. - Sutra vozim Anu tati. - rekla sam kroz oblak dima. Kao da će me dim spasiti od njenog mrkog pogleda. - Zašto? Šta sad to treba značiti ? - pitala je gđa majka i prestala s rezanjem mahuna. Nisam imala volje po tko zna koji put objašnjavati da on ima pravo da ju viđa i više nego što to čini, kao i da ima pravo da po ljeti bude pola mjeseca s njim. Uslijedio je njen monolog, a ja više nisam ni slušala. U društvu komaraca provela sam još neko vrijeme, a kada su ugrizi komaraca i gđe majke postali nepodnošljivi pokupila sam se na spavanje. Ona zato nije spavala cijelu noć. Inače pati od nesanice. A ja sam joj priskrbila još jednu neprospavanu noć. Zato jer njena unuka ide svom tati na par dana, a to je nenormalno. I jer ja, njena kćer, dopuštam takvo nešto. Ja sam mirno spavala i vjerojatno ću i danas spavat jer još uvijek vjerujem u to da bivši ipak nije takav idiot kakvim ga ona vidi. Vjerujem u to da će se dobro brinuti za svoje dijete. Mi smo imali buran brak i nismo se rastali na lijep način, ali prema Ani je uvijek bio normalan i ok. Ali to nije bitno jer gđa majka ima svoje mišljenje, a njeno mišljenje je ko dogma. Zamara me sve to. Imam dosta godina, ali za nju nikad dovoljno. Uglavnom, Ana je kod tate. Čule smo se telefonski maloprije. Još je živa i zdrava i ide večerat. Zadovoljna je i rekla je da ona odlučuje kada ću doći po nju. Ako joj se svidi možda ostane cijeli tjedan pa i više. A šta će tek tada gđa majka i baka reći ?! Mame su interesantna kategorija. |
13.07.2006., četvrtak
Pivo i suze za unuku
|
Osoba, ranih 30-ih godina, sve u životu ide naopačke. Puna sam frustracija koje ne znam kako izliječiti. Netko se iskaljuje na nekom drugom. Ja nisam taj tip. Sve držim u sebi i "kuham". Osjećam se već "reš" pečenom iznutra. Moja kolegica kaže da mi je "sperma udarila u glavu". Možda i je. Ona je tip koji troši abnormalno puno na sebe, na odjeću, šminku, obuću, sve šta kupuje mora biti neka marka i "in". Troši i muškarce, ne muče ju puno bračni zavjeti (zato se i čudi što ja ne, kao rastavljena, slobodna osoba ).Mene gleda svisoka, kao jadnicu, i ne razumije zašto si ja nešto ne priuštim. Mene ne privlače marke, i ono što kupujem ne mora biti s nekim potpisom. Bitno je da je kvalitetno i da mi se sviđa. To može biti i krpa s placa. Kupim ja i neke skupe stvari, ali rijetko. Kupila sam sunčane naočale koje su koštale toliko da mi je i danas slabo kad se sjetim. Ali bila je to "ljubav" na prvi pogled, pa još kad su sjele na moj nos "kao da su rođene" za mene… nisam odolila, iako pazim na novce, ne zato što sam škrta, nego zato što sam se našla u takvoj životnoj situaciji, da jednostavno moraš takav biti. Vozila sam baku doktoru, pa u apoteku. Onda je ona žedna, kao i svaki put kad ju nekud vozim. To znači da moramo ići na uobičajeno mjesto gdje ona popije pivu, a ja kavu. I svaki put nas čudno gledaju. Starica od 80 i kusur godina maže po pivi. A ona svaki put iznova počne priču "a, mila moja….. zakaj si ja ne bi priuštila u životu pivu, kad tvoj stari svaki mjesec zapije cijelu penziju…. Kaj imam od života… ništa, kao ni ti jadnice moja.. nek ide sve kvragu i život i sve…. Da smo tak nesretne…" . Svaki put ista priča, kao da ja njoj prigovaram što si ona popije koju pivu. I pije ona tako svoju pivu, a ja dimim i pijem kavu (previše pušim, znam) i gledam oblake, ljude koji prolaze. I onda se stvarno osjećam još jadnije. A i zato što baka svaki put kad se zagleda u mene počne plakati (zbog moje jebene sudbine) i još mi naglasi to koliko se ona već dosad naplakala zbog mene. Onda mi cijela moja situacija izgleda još strašnije, nego što možda je. Ali ja otplaćujem njene suze štihanjem vrta, slaganjem drva, razvažanjem kud god treba i još mnogočime. Ne znam kako se druge rastavljene žene opet "dignu" na noge. Ja stalno šepam. Nestao je moj nekadašnji život. Nije bio bajka, zato sad i jesam "sretno" rastavljena. A ovaj sadašnji život mi se uopće ne dopada. Navikneš se na nešto, i onda kad to nestane, izgubljen si. A ja sam inače tip koji ne voli promjene. Zato su se svi čudili kad sam pokrenula razvod. Zapravo ja sam se najviše čudila sama sebi. |
06.07.2006., četvrtak
vrisak
|
Sanjam da padam nekud u dubinu, sanjam da me nešto progoni, želim vrištati, a glasa nema.... Puno puta sam sanjala takve snove. I danas ih dobro pamtim. Ali ti snovi su iz jedne dimenzije prešli u drugu i postali su moja stvarnost. A ja ne mogu vrisnuti iako me sve to užasava. Nema glasa iz mog grla! Moj prijatelj mi rekao da je ovo idealan način da konačno vrisnem. Pokušavam... ali još ne čujem glas. Možda sam tijekom svih ovih godina izgubila osim sebe same i sluh. Treba dignuti glavu gore i učiniti korak, a kako kad imaš utege oko nogu, a i naviknut si na njih i postali su ti dio tebe. |
